Otvori oči, pa po običaju najprije baci pogled na sat na zapešću... Tek je pola sedam. No učas ih čvrsto zaklopi, iščekujući škriput kreveta i glas: „Ustaješ?“ Ali tišina potraja, pa otvori oči i uvidi, sama je u krevetu. Pa da, Rađan je noćas otišao u Delhi. Zaboravila je. Hm, sad nema razloga za žurbu. Udahne, duboko i polako, pa se s izdahom zakotrlja po cijelom krevetu. Dok je ležala na drugom rubu, s rukom preko lica, u ušima joj jače odjekne tika-taka njezina sata. Osmjehne se. Navikla je spavati sa satom na zapešću. Rađan se stalno nervira: „Zašto da ti sat cijelu noć kucka kraj uha. Hajde, skini ga.“ Makne ruku s lica, namjesti jastuk pod trbuh i opruži se, raskriljenih ruku, po cijelome krevetu. Ah, kakav je užitak spavati dokasno. Kad je Rađan kod kuće, već se oko šest, pola sedam sve ustrči. Priprema čaja, doručka, usto i ručka, a u osam Rađan odlazi u ured. Bog zna otkud Rađanu ta loša navika ranog ustajanja. Kako god, ona je danas slobodna. Može što poželi. Stoga opusti tijelo spremna da još malo odrijema.