U radu se prikazuje rasprava o sekularizaciji, spornom pojmu i teoriji, koja traje u sociologiji religije tridesetak godina. Sekularizacija, kao dio modernističke paradigme, ima svoje pristalice i osporavatelje. U novije vrijeme se javljaju autori koji zastupaju "neosekularizacijsku" paradigmu, pokušavajući prevladati dio prigovora upućen teoriji sekularizacije. U sklopu religijskih promjena nastalih u postkomunističkim tranzicijsko-transformacijskim društvima, pa tako i u Hrvatskoj, prepoznaju se neki zajednički procesi (revitalizacija religije i religioznosti, porast novih religijskih pokreta, povezanost religijskog i nacionalnog, povezanost religije i politike, kao i težnja crkava da zauzmu pozicije koje su imale u predkomunističkom razdoblju), koji se dijelom mogu objasniti teorijom sekularizacije, ali ukazuju i na potrebu za drugim pristupima i teorijskim orijentacijama.